Vrhunska poezija o otoku kao trag koji ostaje

Otišla je Andriana. Ada između Rakete i otoka, zagrebačkog stana u neboderu zvanom Raketa i otoka Paga na kojem je boravila veći dio godine. Otok kao njezina trajna inspiracija, pjesnička i fotografska. Imala sam sreću da me Ada povede po otoku, da lutamo zajedno, da upoznajem Pag njezinim očima, putevima koji nisu prohodni. Hodanje otokom način je na koji je pjesnikinja proučavala mitsku postojbinu svojih predaka. Zanimljivo je da prostor o kojemu piše ima i metafizičku dimenziju, pa se i njezin hodopis pretvara u svojevrsno hodočašće, ona povezuje fizičko i metafizičko, opipljivo i ono što je netvarno – energiju koju emanira tlo i svi slojevi koji čine poetiku otočnosti.

Andriana Škunca i Péter Nádas dijelili su ljubav prema riječi, fotografiji i prirodi / Izvor Fraktura

Pag je najduži i najrazvedeniji otok Jadranskoga mora. On je izbijeljen od soli, s velebitske strane dakako nije šumovit, već je kao neki Mjesečev krater. Naime, kada šeće otokom, pjesnikinja ne ide poznatim putevima, nego sama raščišćava i traga za novim stazama, puteljcima, strminama... Kao da prestaje biti tek ljudsko biće – ona se pretvara u „životinju“ (možda otočku ovcu) i promatra svijet kamena i mora kroz jednu posve animalnu perspektivu. Posve pročišćenu od emocije i uspomena. I pritom slijedi zvukove, zvuk kamena koji dobiva značenje jednako ljudskome govoru. Zimi puše bura i njezino je značenje tim veće što ona pretvara more u kristal, otvara pukotine, briše suvišne naslage, donosi sol na granje starodrevnih maslina. Pješačenjem se pjesnikinja posve predaje elementarnim silama, ona im se prepušta: vjetru, buri, kiši. I ponovno bilježeći prisutnost krajolika, bilježi neprisutnost ljudi, čini se kao da je njezina poezija zapis o vremenu svijeta koji je nestao, potraga za onim prvotnim, za prapočelima, za temeljem svega. Stoga i jest važna nebeska dimenzija jer je vertikala, o kojoj piše, temelj i smisao života i stvaranja. Noću je otok tek svijetla mrlja, danju je cijeli svijet. Zato i jest važna fotografija kao svjetlopis, znala je – treba vječno odagnati tamu i pretvoriti prostor u bljesak svjetla, trag koji ostaje.

Andriana Škunca studirala je jugoslavistiku i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prve su joj knjige poezije Do neba bijelo (1969) i Kratka sjena podneva (1973), a od treće se, Pomaci tišine (1981), okreće pjesmi u prozi. Ubraja se u najznačajnije suvremene hrvatske pjesnike. Sa Zvonimirom Mrkonjićem i Hrvojem Pejakovićem uredila je antologiju hrvatskih pjesama u prozi Naša ljubavnica tlapnja (1992). Ostale su joj zbirke poezije: Napuštena mjesta (1985), Druga strana zrcala (1988, pjesme u prozi), Korijen, zid, kutija (1992), Zeleni prah (1994, pjesme u prozi), Novaljski svjetlopis (1999, pjesme u prozi s pedeset autoričinih fotografija), Vrijeme se zanjihalo (2015). Izabrane pjesme izašle su joj 2002. (Predivo sve užih dana) i 2021. (Otok, zrcalo riječi). Zastupljena je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a njezina poezija prevedena je na mnoge europske jezike. Godine 2021. objavila je, u prijevodu Martine Kramer, izabrane pjesme Le temps a basculé (Vrijeme se zanjihalo) u ediciji Domaine croate / Poésie na francuskom.

Od 1993. godine bavila se i fotografijom: izlagala je u Novalji, Zagrebu, Splitu, Gmündu, Leipzigu, Pragu, Münsteru, Felbachu. Koautorica je nekoliko likovnih monografija. Pisala je književne kritike i poetske zapise o likovnim umjetnicima. Bila je članica Društva hrvatskih književnika, PEN-a i ULUPUH-a. O samoniklim maslinicima Luna na otoku Pagu napisala je 2013. monografiju Biblijski vrt / Sveta zemlja lunjskih maslina sa sto pedeset vlastitih umjetničkih fotografija, iste godine i Hodopis. Bila je urednica biblioteke Kairos Hrvatske sveučilišne naklade i časopisa Europski glasnik. Dobitnica je brojnih nagrada: „Tin Ujević“ 1999, „Vladimir Nazor“ 2003, a iste godine za Predivo sve užih dana dobiva Nagradu HAZU, Goranov vijenac za cjelokupan pjesnički opus prima 2006, „Visoka žuta žita“ 2018, Nagradu „Vladimir Nazor“ za životno djelo 2019, a Nagradu Kvirin za životno djelo 2020. godine. Živjela je i radila u Zagrebu i Novalji.

Kod Andriane se ne razlikuje način pisanja i fotografiranja. I kad piše stihove, ona kadrira, reže suvišno, apstrahira i kao da stvara neki suhozid. Poezija je slikovna. Baš kao što je fotografija poetska, jer obuhvaća ono nešto iznad, metafizičko; prostor dobiva obrise izvanstvarnosnog. Povezuju se nadrealno i konkretno, konkretno dobiva obrise svemirskog. Autorica je svjesna toga da pišući o otoku piše o sebi, jer svi zapisi o bezbrojnim putovanjima po otoku govore o potrebi da se pronikne u vlastiti unutrašnji svijet, te kao da nestaje razlika između onoga unutra i onoga vani. Otok je ona, ona je otok, sljubljeni. Otok je i uporište, čvrsta točka, koja unatoč svemu postoji izvan vremena. I ispred vremena. Nalik je palom meteoritu ili je pak kao isušena lubanja ovce zatočena među stijenama. Možda se upravo zbog apstraktne ogoljenosti nameće biblijska metaforika. Otok je i zemaljsko i svemirsko, on je metonimija duše, ili pak počelo, mjesto iz kojeg tek treba nastati svijet.

Andriana Škunca nikad svoje radove nije predstavljala kao iskaz umjetničkog genija, nego kao strahopoštovanje prema onomu što nas nadilazi. Otok ostaje, mi odlazimo. No Andriana nije otišla, njezina je vrhunska poezija, njezino pisanje o otoku i fotografiranje duboko utisnuto u puteve i živote ljudi na otoku. Ono ostaje kao i njezina blagost, nenametljivost, slobodarstvo, i empatija, jer upravo je Ada bila podrška pjesnicima čiji je rad svesrdno podržavala. Počivaj mirno, draga Andriana, i neka te čuva božja milost, more i otok koji si toliko voljela.